Jadransko more duga je sinklinala, kojoj je sjeverozapadni kraj zasut nanosima rijeke Pad i drugih alpskih rijeka, a krajnji jugoistočni dio nabiranjem u neogenu postao je kopno. Tim su procesom nastala Otrantska vrata, koja spajaju Jadransko i Jonsko more.
Jadransko more najpliće je u krajnjem sjeverozapadnom dijelu (Tršćanski zaljev, 24 do 26 m). Oko 380 km širok šelf u sjevernom Jadranu proteže se od sjevera prema jugu; najveća mu je dubina oko 90 m (na rubu 190 m). Uz Apeninski poluotok šelf se javlja u zaljevu Manfredonia. Od otoka Žirja kraj Šibenika do Ortone na obali Apeninskoga poluotoka pruža se do 268 m duboka poprečna udolina, koja se po otoku Jabuci zove Jabučka kotlina. Oko 150 km dug i do 130 m dubok podmorski Palagruški prag (nazvan po otoku Palagruži) pruža se od otoka Lastova do poluotoka Gargano na istočnoj obali Apeninskoga poluotoka. Prema jugoistoku se dno od Palagruškoga praga spušta u Južnojadransku kotlinu, gdje najveća dubina iznosi 1228 m.
U sjeverozapadnom dijelu Jadranskoga mora dno se sastoji pretežno od pijeska i mulja. Uz kamenitu vapnenačku istočnu obalu dno je kamenito, pa se podudara s petrografskim sastavom obale.
Otoci uglavnom leže uz istočnojadransku, odnosno hrvatsku obalu. U sadašnjem obliku i veličini Jadransko more nastalo je Flandrijskom transgresijom u kvartaru. Sjeverni, plitki dio Jadrana potopljeni je dio Padske nizine.
Na početku tercijara more je pokrivalo dinarski obalni pojas, ali se za miocena i pliocena povuklo prema zapadu i poplavilo gotovo cijelu apeninsku stranu; istočna strana sa svim otocima bila je kopno. U pliocenu se obala pružala uz vanjsku stranu otoka. Nakon pleistocena (otapanje leda) morska se razina izdignula (oko 100 m), pa je more poplavilo niža područja i prodrlo između otoka do sadašnje obale.Podmorje Jadranskoga mora potencijalni je bazen ležišta nafte i prirodnoga plina, što potvrđuju istraživačke bušo
Jadransko more 